Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 04.06.2015.
4. VI. 2015.
Trideset i osam godina kasnije,
ja i dalje ne znam što ja ovdje radim i što bih točno trebao raditi,
osim da:
gledam,
slušam,
crtam,
smijem se i
volim.
nedjelja, 31.05.2015.
31. V. 2015.
Lightness of a post-party buzz,
lelujava lakoća
ugodan umor
otupljeno nepce.
Probudio sam se u tuđoj kući i oprao tonu suđa, pa onda oko podne
sjeo u vrt pun cvijeća i pio tursku i
pomalo smrdljiv škiljio u sunce.
Kasnije u danu,
nakon tuširanja,
bilo je sve još ugodnije.
Lijep kraj svibnja.
petak, 29.05.2015.
29. V. 2015.
Dan ugužvan, histeričan.
U po dana, trudeći se stići do Mirogoja na ispraćaj, upetljao sam se u nelogičnu gužvu u centru, koja
bila je tamo i kad sam se vraćao.
Poslijepodne, vozeći do Jaruna, upetljao sam se u gužve na sve samim neočekivanim mjestima.
Danas, po širem i užem centru događaju se dnevnopolitički prevrati i policijske intervencije,
a po rubovima grada vrve razne cvjetne izložbe, susreti, reklamni događaji koji zahtijevaju
megafonska reklamna prometala, što uz živčanu glazbu reklamno urlaju po semaforima,
napinjući ljudima živce
Od današnjeg dana, pola sam skoro proveo u prometu, drhteći stopalom po kvačilu,
kafeinski tresući se od automobilske vreline i opće
društvene histerije.
Od svega samo želio sam dovući se u hlad i
u tišini čitati.
***
sedam-osam sati docnije
Pomalo sam zatečen što mi je
dokumentarac o sovjetskim hokejašima koji sam maloprije posve slučajno dogledao
jedan od najdojmljivijih filmova u dugo vremena.
četvrtak, 28.05.2015.
28. V. 2015.
Ultrasoničan moment: pušeći na balkonu, primjećujem automobil kako manevrira u mojoj slijepoj ulici. U jednome trenutku vozač zastajkuje, i kroz otvorene prozore vidim da drži telefon na uhu i nekome daje geografske upute, a zatim, zaprepašten, s petnaestak metara udaljenosti, kroz zvukove grada, auto-motora i udaljene dječje igre, začujem i metalni glas sugovornice iz njegove slušalice.
Jesam li šišmiš ili je nagluhi vozač podesio zvuk telefona na 11?
***
Nalazeći se često u ulozi prevoditelja, zamjećujem određene socio-psihološke obrasce. U nadi da će se lista jednoga dana proširiti do obima priručnika, ili barem članka,
a svjestan da zbog lijenosti i otpora svemu akademskome - neće,
prilažem ovdje opažanje-dva da:
a) rijetki domaći čovjek shvaća da u komunikaciji sa strancem ne smije se u glavi prevoditi s materinjeg jezika; čak i oni koji stranim jezikom barataju dobro, zapnu i ublokiraju mozak nekim glupim, nepotrebnim domaćim uzrečicama, poslovicama, šalama, frazama, idiomima, kojima pribjegavaju zbog neznanja ili obične nervoze. To još češće ljudi čine kad pokušavaju sročiti dopis - žudnja za upotrebom domaćih birokratskih klišeja, prevelika je i treba se tući sjekirom
b) domaći čovjek često daje odgovor koji želi, a ne onaj koji se od njega traži. Umijeće šupljeg govorenja utkano je u srž naše kulture.
c) nativni govornici engleskoga, napose Britanci, često su previše opušteni i usaljeno lijeni kada na materinjem jeziku pričaju s ostatkom svijeta; često ne razumiju da različiti jezici i različite kulture od engleskog različito pamte, i da deklarativno razumjeti engleski jezik ne znači i
razumjeti svaku od tisuću upotreba glagola, recimo,
"to put" ili "to set" (+ off, on, up, down, in, out, forth, back, itd. etc.);
domaći čovjek uglavnom ništa od toga ne zna, budući da kod nas glagoli imaju jedno ili dva značenja pa - analogno - i u engleskome on pamti samo jedno ili dva značenja.
U takvim zavrzlamama, fascinantno je promatrati reakcije; tko će i koliko grčevito popunjavati rupe kontekstom,
tko će zablejiti u prazno - a tko nervozno u prevoditelja - kada konteksta nema.
d) naš visokoobrazovani, akademski čovjek, stručnjak ili profesionalac, netko tko se svojim znanjem i svojom personom intimno i javno diči, a koji tvrdi da strani jezik "malo razumije - uglavnom stručnu literaturu" (no koji ga - možda i zbog generacijskih razloga - nikad nije imao prilike dobro savladati) ne voli odjednom shvatiti da ne razumije - ništa;
ne voli priznati to sebi ili okolini, i to se može jasno pročitati na njegovu (uvijek njegovu, nikad njezinu) licu.
U tome slučaju, on obično - iziritiran - glasno svima oko sebe napomene da se "u Republici Hrvatskoj govori hrvatski jezik" ili se kiselo našali da će ipak govoriti (i da mu se prevede na) hrvatski jer je "hrvatski sada jedan od službenih jezika EU", pa time - eto - on i svi mi s njime slijedimo neke više državnopravne principe.
***
Ljudi su smiješni.
Ljudi kojima samopoštovanje počiva isključivo na socijalnom, političkom, profesionalnom ili akademskom statusu, smješniji su od drugih.
***
Drugi dan za redom vozio sam se u autobusu javnog gradskog prijevoza.
Danas čak nisam trebao pitati kako se i gdje poništava karta.
srijeda, 27.05.2015.
27. V. 2015.
Vrlo dugačak, visokonapet dan, za koji jedva želio sam da više prođe,
kratio sam iskapčajući svijest i obzir
u svakoj pogodnoj prilici.
Gledao krasnog velikoformatnog Kesera na zidu.
U seriji sugovornika koji su se izmjenjivali pronalazio sličnosti s polupoznatim osobama sa srebrnog platna:
- jedan stariji mladić neodoljivo me podsjećao na Zacha Galifianakisa, samo dulje kose;
jedna djevojka - na fatalnu Ramonu iz "Scotta Pilgrima", samo dulje kose.
U glavi mi dugo nakon toga odjekivao Francis Black:
I heard Ramona sing
And I heard everything
The speed they're traveling
They are the only thing
Ramona...
Potkraj popodneva,
tijekom naročito sitničave,
naročito besvrhovite,
naporne i uobražene akademske prepirke o tamo nekim stvarima,
ja sam
maštao da uranjam cijelu glavu u veliku zdjelu rumenih, caklećih jagoda
koja stajala je na sredini stola,
da ih obrazima i nosom gnječim u kašu,
da mi popravljaju ten i opći osjećaj zadovoljstva.
Fantazija nastavila se do ekstrema: do
maštarije o lijeganju u kadu do vrha prepunu
nabubrenim, vlažnim jagodama,
koje sve su očišćene od peteljki, oprane i zrele za gutanje.
Naravno, prije toga valjalo bi da sam i sam propran, čist i sastrugan,
jer je inače sve to ogavnije, neprihvaljivije,
što podrazumijeva ili:
a) dodatnu tuš kabinu, ili
b) dugotrajniju gnjavažu kupanja, pa onda pranja, čišćenja i brisanja kade, pa tek onda usipavanja jagoda, što je ipak prevelika tlaka za jednu fantaziju,
pa sam se vratio na opciju a).
***
U povratku kući, na črnomeračkom okretištu kupio sam dvije mjerice jagoda,
znajući dobro da ih u hladnjaku imam još barem kilu.
***
Fetišno volim jagode.
***
Buljio sam kroz autobusni prozor u Selsku, cestu koju sam jednom davno volio i zbog nekog razloga smatrao zgodnom, purgerskom, karakternom,
kako je tokom godina i desetljeća postala neki sasma drugi karakter,
karakter s Tourettovim sindromom: kuća, kuća, škola, KURAC, zgrada, KURAC PIZDA podvožnjak GOVNO MAMOJEBAC, autobusna stanica,
ovdje silazim.
***
Prohladno u sjeni poslijepodne puno dugačkih sunčanih zraka koje zasljepljuju i kroz zrcalne avijatičarske naočale.
utorak, 26.05.2015.
26. V. 2015.
U nedjelju predvečer sjedio sam na terasi hotelske sobe, otpuhivao kolutove, grlio piće i odmah preko nogu gledao ovo:
Volim Rijeku sve intenzivnije i artističkije.
Nakon godina nerazumijevanja,
konačno sam prije koju godinu shvatio - privlačnost je u mješavini estetike i antiestetike.
Čvrstoća vizualnog dojma je u suprotstavljanju lijepog i ružnog, romantično-ocvalog i betonsko-industrijskog, u istome kadru,
inače je sve samo bijeda, ili - još gore - kič.
Volim tu pretrpanu interpolaciju kamenih retro fasada
i vila koje nose imena recimo Nikola, Anna ili Olga
ocvalu starourbanu arhitekturu: zapuštene secesijske balkone trećeg kata, skupa s vitrajima, pedalj udaljene od nadvožnjaka;
monumentalne gothamovske vertikale, položene u doba dok je Zagreb hvatala nesvjestica od visine drugog kata;
mostića koji od serpentinih prometnica, kroz kopljane kapije od kovanog željeza vode do ulaznih vrata na najvišem katu kuće,
maču pičaste terase ispresijecane
prikrivenim prolazima i stubama koje zavijaju ispod željezničke pruge, pokraj trafostanice, između dvorišta, uokolo nebodera ispod sušećeg rublja, stuštujući se prema moru,
zagušeni raslinjem u kojem se skriva možebitno smeće,
slatkastotrulim oleandrima cvjetovima žbunjem palmama
i vremenski dislocirane nazive ulica kao što je primjerice Šetalište XIII. divizije, i ostatke davnašnje signalizacije koju ne osvjetljava LED nego iznutra žarulja
i klaustrofobičan, kobaltni kvarnerski akvatorij presječen vertikalom brodogradilišta,
minulog industrijskog ponosa,
trajekte na bliskom horizontu,
kontejnere na njima.
Volio bih Rijeku još i više da sam ljubitelj pentranja uz stube ili da za to imam kondicije.
***
U ponedjeljak popodne, spuštao sam se sa Trsata niz
mali milijun stuba i pitao se
koliko su stare, i je li onaj u kamen urezan natpis iz XIII. stoljeća lokacijski autentičan,
i kako li je negdje živjeti recimo u kući napol tih stuba, da se ovoliko treba uspinjati barem jednom svaki dan.
***
U Rijeci sam u antikvarijatu kupio u bescjenje par odlično očuvanih knjiga,
radio,
malo se i udebljao u butinama i ramenima,
i cijelo vrijeme
bio pospan.
petak, 22.05.2015.
22. V. 2015.
Vrijeme mi je,
kao i onomad, na samom početku rujna,
potpuno uzbunilo primordijalnu bio-nutrinu,
namagnetiziralo busolu koja se pripremila na ljeto - sve što je bilo gore odjednom je dolje itd., i trepčući zbunjeno promatram
surov sjevernoatlantski prizor,
uobičajen samo morskim vucima, kitolovcima u debelim džemperima od neočešljane šetlandske vune,
te
tmasne premaze sivila na mjestu gdje je do jučer stajalo nebo, i sunce, tu
depresivnu vlagu koja curi niz prozore, te
kaotično ugibajuće krošnje,
bubnjanje koje raste, jača,
koje tajfunski glašnjuje i izaziva nemir:
izaziva atavistički poriv da utjeram stoku na suho, pored vatre.
Želio bih večeras promatrati veselu divlju svirku i družbu, što planiram još od sparnog ponedjeljka,
ali bio-nutrina na mene vrišti da
u ovakvim noćima ne izlazim iz brloga,
da ništa toga nije vrijedno.
Bio-nutrina mnome gospodari.
srijeda, 20.05.2015.
20. V. 2015.
Kroki
Ljetni pljusak saprao je i zadnje dalmatinske bube
zalijepljene u prednjoj rešetki mog automobila i one
suncem skorane na vjetrobranu, u luku iznad dohvata brisača.
U Maksimiru, suptropski su vonjali konji.
Jedan je mršavi sivac pasao kraj potoka - brojao sam mu rebra i mislio:
koliko bi od njega bilo tutkala?
utorak, 19.05.2015.
19. V. 2015.
Subota, 18 h
Odlazak proslavu 20-godišnjice mature
...
Nedjelja, 7 h
Dolazak kući u povišenom, vibrantnom stanju; nehotično buđenje uznemirene M.; veselo supružničko brbljanje i pijuckanje kave na balkonu do 10 sati,
nevoljki odlazak na spavanje.
...
Nedjelja popodne - Utorak ujutro
Ne sasma stoičko presavijanje od nesmiljene boli u želucu, koja se sredinom ponedjeljka pretvara u
maljeve u glavi.
Opetovane molbe da mi se prekrate muke
...
Utorak, prijepodne
Bol lagano kopni?
***
Je li ovo majka svih mamurluka?
Je li "20-GODIŠNJICA mature" bilo
dovoljno indikativno upozorenje?
***
U magli i rezidualnom titranju stanica glave i trbuha,
obavio sam kompleksan posao koji sam dovršavao zadnjih tjedan dana i po
povratku kući kupio dva kilograma jagoda i
krupne, dvoguze makedonske rajčice
i sad povlačim se u nekom mutnilu dok djeca skiče iz parka.
Vruće je i trnu udovi.
Kljuca u pozadini glave
mali čekić, onaj kao za
koljeno.
petak, 15.05.2015.
15. V. 2015.
sinoć sam olakćen mirisao noć najdublje što sam mogao jer je
izrazitu mi stvarala olfaktivnu ugodu,
po šumi, po lišću i mokroj zemlji i svačemu i
mislio na razgovor otprije večer-dvije o smrti i energiji koja mijenja formu
izrazito mi je privlačna ta misao iako onima s kojima sam je podijelio stvara neugodu, ne znam zašto.
i o ljudima koji rijetko njuše, rijetko,
od silnih zadataka i misli
(ne ljubim previše misli, they're neither here nor there)
i kako
intimno pomalo ipak vjerujem u energetski prijenos, a možda i dušu, jer je to wishful,
jer je okusiti ovako nešto ugodno,
prelijepo da bi se iskusilo u samo jednome životu, i to samo gdjekad, slučajno,
ne bi li to bila šteta?
i o životinjama, nekoj lisici koja negdje u blizini možda, na koji kilometar odavde,
hita kroz mokro noćno raslinje a živjet će i mirisati ovaj svijet možda
nekoliko još godina, a možda još samo sat-dva,
osjeća li se ona ugodno u ovakvim noćima?
i o tome kako život i svijet
nisu niti lijepi niti ružni, nego samo jesu.
