Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 30.01.2010.
...
ne volim snijeg snagom zločina iz afekta
mržnja nikad nije prejaka riječ
ovaj popodnevni, ekskrementne sluzave bale protuprirodnog elementa
sluzavo se lijepio za gume
i gonjao me da vozim kao baba
pipkavo sluđeno stisnutih zuba, s jebanjem na usnama
***
jučer prolazio sam mostom a iznad
lelujao je oblak mnogih ptica kao na slici hrvatskog umjetnika.
***
razmišljao sam omamljeno sinoć
gledajući između lošijih i jedan nelošiji bend
kako svira isto - akoprem hvaljeno ili rokabili uspješno - kao što sviraše prije
10 godina kada sam ga nešto zainteresiraniji gledao na drugome mjestu
mlađi, neiskusniji, ljepši ili ružniji,
razmišljao sam omamljeno sinoć
kako je to sve cirkuska atrakcija
i kako se umor i bore množe po vjeđama i bujaju u mozgu
kada se ne unosi nemir i kada se teše po jednome i
kada se nikada ne menja, poput kamenja,
kada ne dođe bijes u čovjeku da nešto ustaljeno odvrne,
otpuhne,
zavrti magnetofonsku vrpcu psihodelično unazad i osluškuje poruke đavla jebala nas istost i utjeha koju ona nosi.
uvijek sve mijenjamo da ostane isto
osim teze da smo posebni i da mislimo svojom glavom,
to je najveća naša zabluda.
***
on a brighter note ---
there's always a brighter note.
***
subota, 16.01.2010.
poetski trenutak
četiri u noći, kebab
na mostu puca iza ušiju
gutam srčem ljutost a noge vire iz pijanog automobila
jedna napola dok druga osjeća
leden asfalt osut papirom i mesom.
prolazi murja.
poetski trenutak
petak, 25.12.2009.
sol invictus : južina
odmičem zavjesu,
i kroz desno prozorsko staklo svog automobila vidim - savi je prekipjelo.
Sjeverni nasip bubri a iza njega - lokve.
Južni nasip nekako drži, no
potleuše i straćare tik uza nj božićno drhte: usrale se.
posljednje hrpice "zlog nemca", crne, smežurane, pune opušaka,
ustraju u svojoj jadnoći uz rubnike i po uglovima parkirališta.
Ha-ha.
volim južinu.
ljudi gube živote, iznenađeni od svoje ruke,
glave pucketaju iznutra
sve je čudno i ukošeno, ali svejedno - južina!
Moje auto punim potencijalom vozi i skakuće po džombama, uz veselje i glazbu - rasteže kičmu nakon tjedan i po ležanja. Sinoć, iz kreveta gledao sam kako se pijano oko njega tuku, napet da mi ga slučajno ne očešu lubanjom ili rukom.
Prazno je i poluoblačno, kontrasti su jaki na rožnicama. Nekako je mutno ali osvježavajuće i mladalački.
Po mostu i aveniji, otvorenim prozorom stimuliram proljeće dvajspetog u decembru.
Topao vjetar mrsi kose i unosi ih u oči.
za blagdan, iznenadio sam se disko kuglom i dugačkom neonskom cijevi narančaste boje.
četvrtak, 17.12.2009.
...
nabasah blok iz selidbe.
među svojim zapisima:
sudoper - ego II 60, 474 kn -20%
bauhaus - radna ploča 249 kn/m2
izrezivanje rupe - 80 kn
letvica za stavit na ploču uza zid (sic)- 229 kn
dnevna JUPOL Gold NCS50R30B, kupaona JUPOL gold NCS1080R
,
nađoh i svoj zapis:
hrđ. lift - kotolovnica međukat
2x kotlovi: izbezumljena
maloumna brada čekinjavo,
čuči i puši
Svak sa sobom svoju bocu nosi.
češem glavu.
želim znati.
petak, 11.12.2009.
...
glazba dobro se širi i putuje novim zagrebom
čujem već danima, razne zvuke a ne znam otkuda dolaze
odaleko možda
jučer nešto zavijalo je, glasno prodorno i odosvuda škripa radiofrekventnog traženja
a potom
slilo se to
u elektronsku glazbu
...
Usnuo sam jučer uz zvukove vrlo nalik vangelisovim sintetičkim premazima po Blade Runneru koji
slijevali su se i ukleto ispunjavali sav zrak izvan prozora, slijeva i desna
Nadrealan hipnagogički osjet kliženja kroz film, u slinavu zimu čudnog, neugodnog sivoelektronskog grada
gdje nitko nikoga ne razumije niti poštuje.
...
pucaju vatrometi,
rakete cvile ko cvilidreta
raspada se nebo
upravo teče karipski fusion, iskrivljen, malo plastičnošupalj,
kao iz nekog gigantskog radiokasetofona.
udaraljke.
uahuahasto gitare.
netko je pojačao,
okrenuo gigantski kotač LAUTSTARKE.
narod slavi muzej, svim oblicima audiovizalnog slavlja
upravo tako.
::: dodatak :::
APEL
ORGANIZATORIMA
open air
karaoke konkursa za općinstvo
ispred avenijskog mola
usrdno Vas molim -
odite u kurac"
utorak, 24.11.2009.
Nostalgična
silom bez volana
hodao sam kroz popodne vođen
silom i nepravdom koja je tjerala kod krojača
na porubljivanje nogavica odijela
je li preuzetno reći - tko nije rubio, nije živio?
a put vodio je kroz gusto trnje
uz
držićevu, po istim stopama koje utisnuh u asfalt
zadnji put devespete
momci uz prvomajsku koja to više nije nego nešto kao elektrodrvna
puše duvan iza ugla
negdanji, oni koji su dijelili kokseve i uvrede djeci koja bi greškom prolazila mimo za vrijeme najvećeg odmora,
sjedili su nogama u nekakvoj betonskoj rupici koja je
a možda i nije, nekoć bila fontana
ili je bar htjela to da bude
fontana je danas ukopana spod nekog šiblja
a momci i rijetka djevojka stoje na drugom mjestu, iza novih grafita
nešto niže, atletsko igralište "Partizan"!
ondje su se noću
događale razne čudne stvari koje uključivahu seks droge i gadne batine.
čuo sam za mnoge atletske batine, felacija, vlažna tinejdžerska prodiranja za sitan novac ili prestiž, intravenozne intervencije,
još prije 13-e.
djeca su uvijek odrastala brzo
danju, po crvenom lešu "Partizana" trčalo se i loptalo.
uhvatio sam sljepića jednom u pijesku za atletski doskok.
U blizini, OŠ je marin držić.
s djecom iznutra, nismo se voljeli.
Dalje, peićevski u suton, duljim kraj parka izmeđ dviju betonskih zgrada
pored dubokog žbunja gdje jednom učinih prvi ali ne i posljednji zločin protiv prirode
u naizgled nevinoj 5-oj ili 6-oj godini
skupljali smo iz nekog višeg djetinjeg razloga puževe poslije kiše u plastičnu Unikonzuma kesu
i kad smo ih napunili kilogram, tad neki bijes me obuze i
dograbih rasklimani kamen iz pločnika...
i
druc
zapjenjeno.
bilo mi je žao kasnije ne samo iz skičanja druge djece i osjećaja karmičke ružnoće
bilo mi je žao kasnije.
godinu-dvije iza, skupina dječaka našli smo se u 'močvarama' uz savu
i zbog kreketa, u veselom amoku stadosmo grabiti kamenje i gađati
jedan počeo je tad vikati dosta dosta i izgacao kroz šaš i vodu i
iščeprkao jednu
krvavo mrtvu
ogromnu žabu sjećam se kao da joj drob curi a on ju je držao u ruci mislio sam zašto to radi, koji je tu razlog
i vikao je na nas da smo životinje i idioti, a možda je i plakao ne znam.
zvuči dramatičnije.
Nekoliko mu je posprdno dobacilo da je pederčina i šta sere budala,
posprdna agresivna sitnež željna socijalnog uspinjanja
A njega to kao nije bilo briga
ja sam gledao kako i viče i odlazi od nas nosi krepanu, slinavo izdrobljenu žabu u maloj ruci,
i osjećao nešto šutljivo novo o cijeloj toj problematici,
- - da je on u pravu a da mi svi nismo i da je time jači od nas - -
i makar ranije nisam tog dječaka doživljavao osim kao čudnu budalu
to popodne
skoro da sam promijenio mišljenje.
jedna je to od prvih važnih lekcija, prvih susreta s moralnom vertikalom
"takvih ima".
koju minutu kasnije rekao sam, ok i meni je dosta za danas ovo je dosadno aj bok i
otišao doma.
Nešto niže od Parka masakra,
dvije socijalistički konfekcijske, faux-corbusierovske zgrade
udaljene dijagonalom preko cvjećarne i kioska
ispod njihovih stupova natkriven a otvoren prostor - okupljalište poluokorjelih omladinaca
u prvoj polovici osamdesetih, u jednom su se nalazili metalci u drugom pankeri
a sredinom osamdesetih još nismo točno znali što konstituira metalca a što pankera i zašto.
Znali smo samo sljedeće:
B) pankeri imaju irokezu ili istruganu ili šarenu glavu i ziherice u ušima i bodu se možda heroinom i udišu sigurno tigar i oho u brutalnom mraku garaža ispod platoa
zaobilaziti treba jedne i druge jer su ludi i opasni ali
pankere malo više jer se drogiraju pa te mogu razbiti iako si dijete
znali smo da se mrze i tuku iako su im sastajališta na pljuvomet i
svako malo netko bi došao s novom pričom o tučnjavi a jedna od prepričavanijih u to je doba bila:
desetorica su pankera napala osamljena dva metalca a ova su dvojica srčano brejvhartovski prihvatila omjer i još ih sve izubijali kao konzerve razbucali posvuda hej! i
zaključak se nametnuo od sebe: pankeri su pičke.
svi nekako ubrzo nakon počeli smo razmjenjivati hevimetal kazete.
* * *
pothodnik ispod slavonske uvijek je noću bio mračan i nelagodan i sluzavih zidova
a kroz njega trebalo je proći do doma.
danju, otkad pamtim
stajao je plavim sprejom natpis koji se urezao u korteks
VIDI ŠTA SMO TI URADILI OD ČERKE MAMA
i uznemirujuć sprejni kroki raskrečenih ženskih nogu sa između spolnim, dlakavim, malo rastvorenim organom
kao klinca me intrigirao
--- --- ---
pitao sam se,
tko je ona,
--- --- ---
tko joj je to uradio i
--- --- ---
zašto to zauvijek oglašava sprejem u pothodniku
***
well,
ne zauvijek.
petak, 13.11.2009.
srijeda, 11.11.2009.
...
kad zaarlaučem ovu pjesmu:
DIY
ili
DIY
u centralnotoploj sobi za spavanje i pjesmu,
gdje pucketa suhi zrak
puc
zaćutim rijetku misao: živio život.
ovo je jedna narodnoteološka.
nemam tehniku za snimanje.
zato je tiho.
i cvrči.
rado bih skladao narodne pjesme nepoznatog autora.
srijeda, 21.10.2009.
Nonsens!
Ubog, bestanar dvora svega obilja – plaćaše dakle mnoge daće!“
O statusu ubogoga te ostala dnevna dvorovna dogodovja,
saznajemo iz tajnih zapisa koje unosiše otac Courage - negdanji crnorisac a tadanji uomo universale; čarobnjak, kipar, risar, znalac, začinjavac i kronik bez dlake - uglato i revno u hartiju,
alkemijskom olovkom.
Saznajemo usto, dnevno on je izvodio moćne gastrointestinalne opite te ih na sebi isprobavao.
Redovito čarobnjak kaslije trčaše na prijesto od snažno začinjenih srednjobajkovnih jestvina – svako jelo začinjaše začinjavac trunjenom imelom, kozjom krvlju i prstohvatom žive, za rahliju probavu.
U dvorcu svega obilja, stoji uskraj zapisaka, nastupi jednoga međutim dana recesija, a odmah potom – svevišnja skoro kao kazna - i pandemija jareće gripe.
Sasjekla kob dvorjane i oni pogubiše svoje službe i beriva a kralj u korijenu srezaše dvorsku svitu i kamarilu. Oboljeli stadoše doskora meketati visokom groznicom.
Trinaestoga u mjesecu, piše kroničar, nekima propupaše i parošci!
Što je četrnaestoga uslijedilo i poslije, ostat će srednjovjekovna tajna.
Združenom silom i nepravdom recesijskog nestašja na tržištu hartije, i
crijevnih nedaća frere Couragea, opitničara, od toga je nadalje
sva historija
jedna krupna
izdrapotina.
utorak, 20.10.2009.
...
za ovakvih dana
zlatnojesenskih bolećivih, s iglom u grlu i uhu,
prisjetim se kako je udobno gdjekad bilo biti formalno nezaposlena bitanga
lezilebović!
student!
štioc!
po inerciji skoro nakon čekaonice okrenuh put biblioteke
među police gdje sam se krajnje sladostrasno gubio
uvijek je ugodno biti među bibliotečnom građom u zlatnojesenska rana popodneva
dok pošten svijet radi
a prolaznici izvan izloga stežu se u šalove
unutra slatkobuđavo je, tiho, staloženo, utješno, vonjavo po prašini
sjetih se međutim da više nisam član biblioteke i da su knjige postale predebele
i da rijetko više čitam osim muzičkih časopisa
bilo bi tužno da nije veselo
***
Sjetih se bezveze jutros, cijedeći agrume, izvjesnog špoljarića
crnomanjastog, 7 recimo godina starijeg momka grgurave kose, koji je haračio školom ranih 80-tih
dok bijah dijete prvoškolac
bio je toliki hahar da smo svi mi, od prvog do osmog, odreda u plavim kutama i zepama, znali mu ime i prepričavali razne o njemu priče
a i toliki da sam ga se - evo - prisjetio nakon bratbratu četvrt stoljeća.
Što je točno haharsko činio, zaboravio sam. Nešto fascinantno buntovno svakako.
Neki rano postanu legende.
Ne znam je li bitno zbog čega.
Ne znam je li uopće bitno.
