Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 22.04.2011.
...
Poljubio sam u bolnički obraz osobu koja umire
I poslije joj izazivao od smijeha bolove u razrezanom trbuhu
Govorio sam gluposti, jer to tako ide, to je život – bremenite riječi nisu za izgovaranje nego pisanje, njih govore jedino razni šabani s govornica ili mitinga, bijedno i neživotno i patetično,
U stvarnosti sve je sačinjeno od banalija humora i gluposti i to tako treba da bude
Ko dječaka me vodila na kuglanje, ono starinsko, s malim kuglama iz ruke
I dala da probam pivu koja mi je, kako poznat trop, bila gadna pa su se ti neki veliki zadimljeni ljudi smijali, i sve tako nešto kroz prošupljeno sjećanje, uobičajen dječji memoar iz ranih 80-tih kad je sve bilo sunčano i pastelnih kragni i kad je pivo imalo smeđu bocu
I sad ubrzano umire podivljalog mesa a govori o planovima za ljeto, da putuje, da ide kod prije u Dubrovnik. Rekao sam joj da mi onda donese njezine smokve, jer da su odlične.
Možda i hoće.
Ljudi svašta rade.
Poslije sam hodao sa sestrom i starim po dugim vrućim sjenama i pušio cigar i smijao se i pričao gluposti again, i onda smo se odvezli u kvartovski dućan i uzeli smo neke stvari i sokove i kekse i svašta, i stari nam je sve platio, nije htio ni da čuje, kao da smo djeca, i još smo sjeli na terasu ispred poslije
To je bio taj djetinji trenutak u ovom old-skool danu, u kojem su ljudi sjedili po rinzolima i smijali se polupijano na terasama kafića, i popravljali bicikle na suncu, u kvartu, kao da je vrijeme stalo
Osjećao sam se super, kao klinac i kao netko mnogo stariji nego što jesam odjednom,
jer nikad više ne sjedimo zajedno negdje na suncu, i sve je djelovalo kao da je vrijeme stalo u osamdeset i nekoj
Želio sam da to potraje, taj osjećaj,
I želio sam da što prije sve to završi i da odem, jer
Čovjek jedino cijeni trenutak kada on završi.
Iz zvučnika na putu doma sviralo je ovo
http://www.youtube.com/watch?v=fIe3f2Kb2vs
a sunce me predvečerja zasljepljivalo na aveniji i žmirkao sam iza masnih mrlja na staklima sunčanih naočala i htio da tako sad vozim zauvijek
U današnjem toplom popodnevu sve je imalo smisla,
i kvart i sunce i obitelj i
djetinjstvo i bolest i smrt.
subota, 02.04.2011.
...
...od zabavnijih mi je stihova što ikad
utefterih, a utefterih ga davno:
Dažd kiši, i miriši
Jutro na pokislu kobilu.
Trulu jabuku dižem sa zemlje,
I meljem, slatku koru...
ja uopće ne poznajem
čovjeka koji je ovo
pisao
ne znam zašto ni kako ali je tako
makar jutra i dalje vonjaju
i para se diže
i grud peče i
smrdi veče kad lunja se, besposleno i bezvoljeno i nadulo i odsutno vidio sam večeras samo dno čaše
kad mlidijah živjeti
utorak, 22.03.2011.
...
Sjedim polubolan u običnoj hotelskoj sobi, visoko.
Pendžer je poluzatvoren. Rijedak promet. Čini se da je otkucala ura.
Češem bradu, trunim iz nje trunje
Promatram ožiljak od klanja u
Zrcalu, i talisman s praznim okom
Punim pepeljaru,
Prestao sam smišljati gadarije.
U meni nema ništa staro, osim organa.
Krulji drob.
Palim neke negda fejvane blogstranice, smrznute u vremenu.
Funny.
Ostat će takve, i za 30 godina, kliknut ću ih samo ja,
i nitko.
Ostavismo traga!
Infinitezimalnog, ali - svejedno!
Prekjučer sam mrzio ljudski rod.
Danas, manje.
Ne zbog nekog razloga, jednostavno – izlizalo se.
Sve se izliže, čak i majica na Buttheada koju sam pazario u proljeće '94 u Austriji i posve neusklađeno, kao i sve tih godina, nosio.
Napinje se trulež.
Ostavljam traga.
utorak, 27.07.2010.
...
ovo ljeto mješavina je spazmičke mučnine začepljenih znojnih pora
i
melankolije ovakvih vjetrovitih plavičastozelenih dana
i ni jedno ni drugo nije lijepo ni poželjno
za ovakvu konstituciju ili lice
kratkokosno oštrigano lice silovatelja
melankolija muči više, onime što nije mučila godinama
glazbom recimo otprije desetljeća ili više
kad lice još nije imalo strnjike
gitarskim pasažima passe ritmičkim rješenjima
elijotima smitovima ili još ranije i nasumice alisom u lancima ili black hole sunom
od kojega sam sjećam se jednog popodneva 94-e risao grafitnom olovkom po zidu kružnicu
opsesivno i poetski
ali zašto se vividno toga sjećam bolje od kakve iz tog vremena zabave žurke ili dojke, ne znam
i trzajem još žudnje za pisanjem
ne znam otkuda mi to
kad prestao sam sastavljati riječi
već i u glavi
ovakvi otužnohladni ljetni dani izlučuju zaboravljenja
mirise zvuke pa i okuse
ono vrijedno, unlike words
sve opet vuče gdje je vuklo i onomad,
u neke psihičke vrištine
the moors
krajobraze oplemenjene prašinom
glupo
ovo mjesto samo je jedno u nizu sasahlih slijepih crijeva
kad se vratim,
vratit ću se u klinički očišćeno i prazno stanište
što je oduvijek bilo pomalo tužno
premda praktično
u atmosferi bez riječi
vježbat ću feedback
srijeda, 23.06.2010.
usput
Biciklirajući kroz večer, primjećujem.
Ne brojim ih jer sam lijen
ali usvajam dojam o okvirnom njihovom broju samo
u tom jednom kvartu.
...Kod ovog ulaza
pored ovog kioska
u ovom memljivom prolazu nu dva!..
Moj fejsbuk Travelmap kaže:
I've pinned 120 cities in 25 countries.
Ni u jednom gradu nisam vidio toliko kukastih križeva po zidovima.
Možda putujem na kriva mjesta?
četvrtak, 10.06.2010.
večer je vulvasta
svilena i liže udove
na vreo način
još jedino ljeti volim ovaj grad
večeras je zovem ova grad
jer je podatna i nagoni da joj tražim dražicu
jedino još ljeti i večerima radnog dana, svilenkastima i
nekako je pusto
oko novozagrebačkog mora rijetke lelujave rolerblejd sjenke i
otužna prorijetka korporativna zabava sa karaoketom i roštiljem
dopedalao sam taman kad je mikrofon na pozornici preuzimao direktor da zapalamudi (zamišljam da je pred sekund trijebio konce govedine iz zuba) a prije nego neke djevojke nastave karaokisati – cliche alert – Aj Vil Srvajv
Zašto djevojke? Zašto?
Okolo mene šištalo je još leleujavih roler-sablasti
(unose mi nespokoj iz čudnog, nalomljenog a brzog gibanja)
A ja zaobilazio sam nešto malo parova i nonic u šetnji
Ćireći u grupice omladinaca tamo u tami ispod drveća kako im je fora
Na šljunak zagazih boso i sjeo do u vodu i pružio ribama da grizu noge ako žele.
Nisu.
Komarci se nisu doduše ženirali.
Sve je pustnjikavo i tiho i volim to na zemaljski i priprosto senzualan način iako krajičkom
uma svejedno tražim sablasti i minule ljude i zaprepaštena mrtva iskolačenja
i oniriju
u podrumu recimo, u betonskom trash podrumu gdje držim zatočen bicikl
Ljepljivo je sve i mokro u pregibima škembe
I na vratu sjedim samo u gaćama ovo pišem samo sebi da sa čežnjom čitam kad opet za pešes mjeseci napadnu sluzave zimske gnjusobe i kad se tresem od besa i zime sad recimo stan je zagušljiv kao balon
This summer room 's like hot air baloon
četvrtak, 22.04.2010.
Sweet
srijeda, 21.04.2010.
Like a Rolling Stone
nedjelja, 11.04.2010.
Proljeće III.
Katrakaće dinad troma - spod tumišta nedokole
Sunavoćen tanadima, utraveno snoja lad.
Tek plimišta postoj nuka, nad bezdajke nakotima
U miroju skokot dreždi, spreplamećen vola jad.
