Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 13.11.2009.
srijeda, 11.11.2009.
...
kad zaarlaučem ovu pjesmu:
DIY
ili
DIY
u centralnotoploj sobi za spavanje i pjesmu,
gdje pucketa suhi zrak
puc
zaćutim rijetku misao: živio život.
ovo je jedna narodnoteološka.
nemam tehniku za snimanje.
zato je tiho.
i cvrči.
rado bih skladao narodne pjesme nepoznatog autora.
srijeda, 21.10.2009.
Nonsens!
Ubog, bestanar dvora svega obilja – plaćaše dakle mnoge daće!“
O statusu ubogoga te ostala dnevna dvorovna dogodovja,
saznajemo iz tajnih zapisa koje unosiše otac Courage - negdanji crnorisac a tadanji uomo universale; čarobnjak, kipar, risar, znalac, začinjavac i kronik bez dlake - uglato i revno u hartiju,
alkemijskom olovkom.
Saznajemo usto, dnevno on je izvodio moćne gastrointestinalne opite te ih na sebi isprobavao.
Redovito čarobnjak kaslije trčaše na prijesto od snažno začinjenih srednjobajkovnih jestvina – svako jelo začinjaše začinjavac trunjenom imelom, kozjom krvlju i prstohvatom žive, za rahliju probavu.
U dvorcu svega obilja, stoji uskraj zapisaka, nastupi jednoga međutim dana recesija, a odmah potom – svevišnja skoro kao kazna - i pandemija jareće gripe.
Sasjekla kob dvorjane i oni pogubiše svoje službe i beriva a kralj u korijenu srezaše dvorsku svitu i kamarilu. Oboljeli stadoše doskora meketati visokom groznicom.
Trinaestoga u mjesecu, piše kroničar, nekima propupaše i parošci!
Što je četrnaestoga uslijedilo i poslije, ostat će srednjovjekovna tajna.
Združenom silom i nepravdom recesijskog nestašja na tržištu hartije, i
crijevnih nedaća frere Couragea, opitničara, od toga je nadalje
sva historija
jedna krupna
izdrapotina.
utorak, 20.10.2009.
...
za ovakvih dana
zlatnojesenskih bolećivih, s iglom u grlu i uhu,
prisjetim se kako je udobno gdjekad bilo biti formalno nezaposlena bitanga
lezilebović!
student!
štioc!
po inerciji skoro nakon čekaonice okrenuh put biblioteke
među police gdje sam se krajnje sladostrasno gubio
uvijek je ugodno biti među bibliotečnom građom u zlatnojesenska rana popodneva
dok pošten svijet radi
a prolaznici izvan izloga stežu se u šalove
unutra slatkobuđavo je, tiho, staloženo, utješno, vonjavo po prašini
sjetih se međutim da više nisam član biblioteke i da su knjige postale predebele
i da rijetko više čitam osim muzičkih časopisa
bilo bi tužno da nije veselo
***
Sjetih se bezveze jutros, cijedeći agrume, izvjesnog špoljarića
crnomanjastog, 7 recimo godina starijeg momka grgurave kose, koji je haračio školom ranih 80-tih
dok bijah dijete prvoškolac
bio je toliki hahar da smo svi mi, od prvog do osmog, odreda u plavim kutama i zepama, znali mu ime i prepričavali razne o njemu priče
a i toliki da sam ga se - evo - prisjetio nakon bratbratu četvrt stoljeća.
Što je točno haharsko činio, zaboravio sam. Nešto fascinantno buntovno svakako.
Neki rano postanu legende.
Ne znam je li bitno zbog čega.
Ne znam je li uopće bitno.
utorak, 25.08.2009.
Observacije, večer 25-8-09
Žohar izvrnut na leđa, na betonskoj zemlji, izležava se kraj podrumskih vrata, danima već lješkari.
Na zgradi muzeja koji neće biti, primijetih, dvije inoks isprepletene toboganske cijevi protupožarno povezuju prozore sa zemljom. Riskantan arhitekturalni potez: dijete u meni prvom bi prilikom poteglo po alarmu samo da dobije priliku da se spusti niza. Lije li pritom i voda kroz, radi ugodnije klizbe? Je li to water slide?
Noć sve ranije, zimski pada.
Dva mladića lome letvice kraj roštiljne rešetke. Društvance za stolom, kliberi se u noći. Miriše palež. Dovoljno za zazubice.
Prošišava pored mene čiča na biciklu, s Ajpodom u ušima. Deset metara niže iz nekog se razloga sudara s drugim biciklom. Štropot. Glave se okreću - sudari bicikala su zanimljivost.
Šetači u tami šire zjenice.
Bicikl polako nekako pada nadesno,
čiča skupa s Ajpodom skotrljava se u grabu.
Momci skaču s bicikala, prilaze diraju ga za pomoć.
Gospodin je echt purger, čujem po neopasno zlovoljnom siktanju: "Pustite me! Samo me pustite! Dobro sam!" namjesto kakve psovke ili prijetnje ili čega dostojanstvenijeg poput prihvaćanja ruke i dizanja. Smiješno.
Buba i dalje ima. Trude se ući u usta. Barem oči.
Vozim kroz trepavice.
subota, 22.08.2009.
To no one
izmijeniti naslov u "Biciklistički dnevnici izvjesnog neizvjesnog"...ostadoše samo sic-opservacije upućene nikomu. sve ostalo je zastalo. nanovo iščitavam adriana molea, s ključem.
- nevidljiva paučina u koju se uplićem kada idem po kolesa u podrum koji vonja na svježe isprano rublje, i na nogostupima, ili između napuštenih koševa za sitnije otpatke i stabala, paučina koja se ne ćuti nego epidermom, tanja od dlake, ne vidi se, ne skida se, ne postoji - posve neovisno o volji dezintegrira se sama od sebe
- vjetar koji nosi po pustoj cesti u impozantnom podnožju muzeja koji neće biti - natkrivenost, dubina, širina, horizontalne linije, sovjetski uzaludno divno. Osjećam pustine, praznoće, jeke, linije i grandiozne nesvrhovitosti.
Nesvrhovitost je lijepa.
- nekoliko ranopubescentske djece ozada na travnatom humku u polutami - djevojčica u obrisu izvodi zvijezdu
- vjetar njuška po humku otpada
- gol do pasa sjedi čuvar gradilišta u svojoj konzervi, glupo mu podbuhlo lice osvijetljeno plavim titranjem priručnog televizora
- mnogo buba. U madridu nema buba kunem se cijelu noć sjedio sam u jarkosvijetljenoj sobi uz raskriljen prozor bez zavjesa, i
tražio bube po zidovima to no avail.
bilo je vruće u ponoć, i jedan, i dva.
više od trideset vruće.
bilo je mirisno i meko.
još samo nešto:
apsolutno prekrasno
utorak, 04.08.2009.
Insomnia
Its 5 a.m.
And I ain't waitin' for no one
- - -
impromptu haiku:
Vlažnopljesniv zrak.
Kiša bubnja po plehu,
kog izasraše.
- - -
šutjet ću dok ne svane i dulje.
a
gledam u
strop je prazan,
just the way I like it.
sve neki glupi zvuci i nedostaci.
svrbež tupea.
neka praznina.
- - -
čuje šuškanje
"Tko je to? Tamo u tami?"
"Nitko, prijatelju... Samo mi, komarci... We've come to suck you dry, motherfucker..."
srijeda, 29.07.2009.
osjeti 29-7-09, u večer
miriše sirćetno oko novoga muzeja
a sad, u stanu kao balon punom vrućeg, nešto vonja na pesticide i ukuhavanje šuga od poma
noć vani je tjelesne topline tek nešto provjetrena na dva kotača bicikl pruža fin surogat slobode skoro nalik kupovini autobusne karte za sljedeće mjesto, malne nasumce odabrano važno da je daleko i privremeno
pustio sam ruke s guvernala i vozio nožno-guzno-leđnim nagovještajima, prvi put od djetinjstva
kao voziti konja
vlastitom rukom riban i gnječen sok od đumbira hrenasto prlji nepce, uz ćuh citrone, rekao bi prijatelj koji teže izgovara L
sve je to od finih sastavina: trošim pare ko krez
gol, kao od majke ako me rodila s gaćama, sjedim u ljetnoj polutami
i lijepim se o parket
lijepe se hrskavi zvuci starog arenbija u bubnjiće
nakon trideset godina neutemeljenog nipodaštavanja, zavolio sam novi zagreb
atmosfere ovdje na svakom koraku, u svakom kutu,
prave tvrdoživotne ozelenjeno planski građene ofucano svježe
trnsko recimo - maksimir našpikan sovjetskom gradnjom
na platou prije neki dan, pored prašnih izloga davno zabravljenog 'buffeta'
ispod kontrafora iz kojih viri armatura - tri dječaka špricala su se vodenim pištoljima
iznenađujuće humano je sve
ili je to samo ljeto
komarac leti po slovima
četvrtak, 23.07.2009.
...
Grad peče a
noge bride od pedalanja obnoć nagutao sam se muha.
Nekidan, kupio sam
(copy/paste - backspace dvije riječi, izmjena sklanjanja)
plastičnu sifon bocu u točionici vina.
Minut kasnije, prskao sam se na vrelom asfaltu
i laptao iz nje vodu a nešto još minuta kasnije, uštrcavao sam kod kuće uštrcak.
Uštrcak pijem i sad, da zamaljam zdrav život kojeg vodih popodne.
Kod krematorija danas, školska je i posliješkolska prijateljica ukapala majku.
Ona, visoko čvrsta akoprem podbuhla dok je stajala i primala stotinu kurtoaznih desnih šaka pored rascvjetalog odra,
kada me ugledala,
možda prvo prijateljsko u redu lica,
zaplakala je i grlila.
Malo štogod tako me obezrječuje i oduzima kao ukopi nekih ljudi i
plakanje prijatelja.
Plakanje jedino, za koje ne postoji baš nikakva riječ ili savjet.
Samo bivanje tu.
Ili ni to
Satre nekako sve to hvatam poslije dah kroz žeravicu.
Izašao sam kasnije na omaru i spustio se
niz stube do jedne od posljednjih pumpi
(kad bijah klinjo na ROG poniju, bilo ih je posvuda - dječja meka za ljetnih podneva)
da po glavi izlijem nešto te vode kojom zalijevaju pokojnike.
Bila je bezveze mlaka.
srijeda, 01.07.2009.
Dinosaur Jr
vozio sam u koncert jureći pred oluju, uz fleš tamo na pozadini sjevera iza skutrenog sljemena,
širokom i dugačkom svijetlom trakom mosta
i bilo je to odlično,
kao i oduvijek svaka vožnja perspektivnim zagrebačkim noćnim cestama kad je noć i ljeto,
uz tutnjavu muzike i čik u gubici
i toga se nikada neću zasititi
makar uz mjestimičnu vjetrobransku kaplju
na koncertu sam sreo dvije poznate osobe,
a) jednog koji je prije nosio bradicu i više je ne nosi i u međuvremenu se razmnožio ali je ipak kupio kartu i došao
za razliku od njegovog prijatelja
koji mi je davno posuđivao dinosaur ploče i otkrivao mi entuzijastično svašta muzički uzbudljivog ali koji, otkako je odrastao, izlazi samo u vrutak u kojemu gurmanski oprezno bira buteljke dosada dosadna, i
b) jednu koja nikad nije nosila bradicu i koja mi je posudila neke novce za merchandise na koji zadnjih godina imam fetiš ali nije bilo mog broja jebo vas small i medium pa sam joj pare vratio, izgužvane i znojne, i otišao po pivo dva i potom
na krvarenje iz ušiju.
Mascis je sijed i svira mnoge distorzije i kad prangija ne nosi đozluke, što je odluka na mjestu.
Uživao sam, solidno - nije to vrsta buke koja napaljuje nit uzbuđuje, ičim osim svojom srži
Olaktih se isprve o ogradu u samom centru auditivne boli, a kasnije odšetah u sredinu
jer ja
jednostavno volim promatrati ljude.
Prirodu i pojave također, ali ljude strasnije i dublje.
Zamijetih tako, recimo, dva mlada, mlada momka, u prvome redu, mršava i dugačka, ravnih i dugačkih kosa (Sebastian Bach '88 - Bravo poster!), prstenje po rukama, goli do pasa oduševljeno bez majica, mladi i sretni i zaključenih ocjena i stisnuti uza svoje curice i pive, i
obradovali su me nekako svojim "jebote život al nam je super!" zanosom i srećom
gotovo jednako iskreno
kao što mi je buldog redar - koji je u momentu oparen, skočio i nategnuo siledžijski jednoga od njih za kosu i prijeteći mu zarežao u uvce da se ne naginje predaleko kroz ogradu - kao što mi je, rekoh, buldog iskreno razdražio poriv da mu o istruganu, nabildanu glavu razbijem praznu karlovačku bocu s kojom nisam znao šta bih osim da je prebacujem iz ruke u ruku.
Možda zbog impresija iz formativnog razdoblja, i Ashbury Heightsa i Georgea Harrisona i Georgea Bergera koji je zaorao ledinu namjesto Claudea Hoopera Bukowskog, ni 5 minuta nakon što ga je ošišalo -
ja uistinu ne volim agresivno ostrugane glave.
vani, pljuštilo je ljetno i sparno
i to nije bilo loše.
asfalt je ljeskao i voda je bubnjala o lim i zujalo je i tako.
